Doviđenja i zdravo, oj, novi članu!


Sad kad su se strasti, misli i osjećaji smirili, možda je vrijeme da progovorim staloženo ili bar da pokušam. Uvrnute stvari obično imaju tendenciju događati se upravo onda kad su najmanje potrebne i najmanje očekivane. Mislili smo da je naša mala skupina izuzeta takvih situacija, bar sada, ako ne i u budućnosti (možda sam se samo ja tome tako idilično nadala), no Fortuna se htjela poigrati s nama, a mi nismo imali druge opcije no slijediti njena pravila.

Pošto smo završili sa svim obavezama koje smo imali na fakultetma i poslom, nakon kraće stanke od sviranja, jer kolko god se trudili uskladiti rasporede, nije išlo, obaveza je naprosto bilo previše. Često sam sjedila na balkonu i mislila o svojim dečkima iz benda koji su tamo gore negdje u Međimurju. Taj jad i jal koji sam upila iz zagušljivog i mlakog zraka u Zagrebu, učinio me na trenutak Kičmanovićem koji se pokušava izvuči iz Meceninih ralja i masne ruke kumordinara Žorža. Možda ipak malo pretjerujem, no svakako je za mene koja je cijeli svoj život do sada provodila na selu u smaragdnim prostranstvima ovo situacija s kojom se ne nosim najbolje. Primjetila sam kako u prosjeku međimurski studenti najviše pate od „Heimweh sindroma“. I ne čudim se tome.

No, no, no prijeđimo ipak na glavnu stvar ovog posta. Jer nema lijepih riječi za to, koliko god se trudili. 10.7.2016. napravili smo veliki skok, a pod tim ne mislim samo na Big Jump v Varaždinu, već na veliki skok u novu eru benda, naime održali smo posljednju svirku u dosadašnjoj postavi. Tko bi doli sad je gori, tko bi gori sad je doli. Sparina i para u zraku, komarci željno čekaju svoje večerašnje žrtve, a mi čekamo svoj posljednji put, jer nakon ovoga više ništa neće biti isto. Tako smo barem mislili (ili opet samo ja). I da konačno razbijem sve pomutnje i sumnje koje u vama rastu, otišao je naš mandolinist. Mislim, nije „otišao“, hvala Bogu, živ je i zdrav, samo je izašao na ovom izlazu na autocesti.

Znate, rad s ljudima iziskuje mnogo napora i strpljenja, jer quod capit, tot sententiae, te stoga treba biti spreman na svakakve neočekivane obrate. I ovo je samo jedan od njih. Nažalost. Ali odluke drugih treba poštivati, koliko god one pogubne bile za nas same. Tako se jedino možemo pokloniti pred našim Jurom, stisnuti mu ruku, zahvaliti mu na svemu i poželjeti mu sve najbolje u daljnjem stvaranju. I to je sve? I to je sve.

Što se same svirke tiče, prošla je sasvim u redu. Ljubazni i uvijek spremni ton majstori učinili su sve da se osjećamo ko kraljevi na stageu, no ono što je nas kopkalo nisu mogli riješiti. Atmosfera u publici odlična, posebno bi pohvalila jednu ekipicu koja nas je vjerno pratila cijeli nastup, plesom pratila naš ritam, a kasnije spremno izvikivala pjesme za bis. Dan smo zaokružili još jednom porcijom graha s kobasicama i u nadi iščekivali sljedeći dan bez posljedica.

Galerija fotografija s Big Jumpa

Ono što je slijedilo nakon ove svirke, mogu nazvati jednim od stresnijih razdoblja u bendu. Ponude za svirke stižu, a nama nedostaje jedan čitavi instrumentalist i jedan čitavi vokal, i to bas kojih baš i nemamo na bacanje. I što sad? Trt-mrt, život ili smrt? Debata: novi član ili ne? Ako ne uzmemo novog člana, onda sve pjesme moramo preraditi da mandolina ne manjka, ako uzmemo novog mandolinista, moramo proći čitav proces razvoja ispočetka. Tad u presudnom trenutku ko iz rukava naš David izvlači as, svog mlađeg brata. Iako sam, moram priznati, bila skeptična u početku, jer ipak, imali smo samo tjedan dana do sljedeće svirke, a osobno malog Dolenca nisam upoznala. Lutrija. Ipak, morali smo pokušati, vremena za razmišljanje nije bilo. I samo da vam velim da je mali premašio sva moja očekivanja. Sa svojih 16 godina, Dino je bendovska beba, ali svira kao veliki, ako računamo i vrijeme koje ima za daljnji napredak, samo nebo mu je granica. Odlično se uklopio u CDS kolektiv, a veliku mu podršku pruža i stariji brat David. U bendu je već na početku dogovoreno da je „najbolje da ostane u familiji“, tako nije to ni danas bila iznimka.

Nakon svega dvije probe s malim Dolencom, morali smo na pozornicu. 23.7.2016.; motorijada, Mursko Središće. Treme nije začudo bilo, iako je bilo negodovanja. Hm, irish folk bend na motorijadi?! Okruženi bradatim bajkerima zavidne tjelesne mase?! Kaj nam je to trebalo?! Svi oko nas u kožnatim odjelcima, naočalama zatamnjenih stakala, a mi u našim oblekicama, u štofnatim hlačicama i košuljama. Ali nakon par piva javio se onaj „kaj te briga“ stav i skužili smo kak su bajkeri baš jedna jako topla i dražesna bića. Bajkeri dobrog srca.

Minersitonska

Tonska proba prije svirke u Murskom Središću

Halucinacije nisu tako rijetka pojava, ako zbrojimo x piva i vrućinu. U jednom trenutku Filip poviče: „Roko Leni Ukić!“ Pogledala sam ga zbunjeno. „Roko Leni Ukić! Moj uzor iz djetinjstva! Bivši NBA košarkaš, trenutni član talijanskog prvoligaša Pallacanestro Cantù.“ I nestade Filip. Nisam shvaćala to njegovo uzbuđenje jer, hej, nisam školovala. Ali Filipu je on bio idol kada je još aktivno igrao košarku. „Idemo se fotkat z njim. Bude sad došel k nama!“ Kad nešto hoće Filip to i dobije. Pa smo se tako upoznali s njim, izmjenili nekoliko rečenica i zaželjeli mu sreću na nadolazećim Olimpijskim igrama u Riu, a on nam je zaželio puno sreće u daljnjem radu benda. Kasnije sam doznala da je Roko veliki zaljubljenik u rock glazbu te također odličan bubnjar – no to nije ni čudo budući da je sin bubnjara Daleke obale.

Roko Ukić

Kapetan Hrvatske košarkaške reprezentacije Roko Ukić i CDS

Oko 23 sata krenuli smo na stage. I bilo je dobro. Krstili smo maloga Dolenca uspješno (uz male tehničke smetnje i podosta puknutih žica). Publika je bila jako zadovoljna, rasplesana, a dobili smo samo lijepe riječi pohvale, sklopili mnoga poznanstva te dogovorili i suradnje u inozemstvu. Ovo je bio vjetar u leđa svima nama, a pogotovo našem novom mandolinistu pa brzo odlazimo u garažu izbrusiti neke pjesme.

Slijedeći pothvat: 31.7.2016.; Podroom, Porcijunkulovo. Vidimo se?